home          about          work          galleries          contact   

Exhibition - Places of Pain

Adis Fejzic Places of Pain

"Places of Pain“

 

Addis' collaboration with Dr Hariz Halilovich

(anthropologist and Associate Professor RMIT University)

 

This exhibition, through a creative fusion of documentary and imaginary representations of social, spatial and affective landscapes in post-conflict contexts, pushes the boundaries between the notions of subjective and objective, ethics and aesthetics, individual and collective, local and global and past and present. By mixing graphics, photographs, text, documents, drawings, sound and video in reconstructing the fragmented realities -- in which people both thrive and die -- the exhibition calls for recognition of the resilience of ordinary people and acknowledgment of ‘ordinariness’ and individuality of those who have posthumously been put into collective categories, mass graves and war statistics, or elevated to the abstract status of nation’s martyrs. 

 

Exhibition is realised with the contribution of Aziz and Mirza Ćeho (video) and Mario Rašić (soundtrack). 

Video

Gallery

     

Sjećanje iz tabuta i pokraj tabuta

"Mjesta bola"

Izložba Hariza Halilovića i Adisa Fejzića

Fra Ivan Šarčević

Poštovani prijatelji,

kažem prijatelji, jer bi se tako, bez obzira na sva naša zakazivanja i loša iskustva, u prijateljskom tonu trebalo odvijati naše večerašnje druženje uz ovu izložbu dvojice prijatelja: Hariza Halilovića i Adisa Fejzića. Kada kažem prijateljstvo, onda ne mislim tek na puku sentimentalnu, emotivnu razinu, zatvoreno i egoistično šaputanje, nego slobodno, otvoreno i kritičko djelovanje, u stvaranju novih horizonata duha a onda i novih prijateljstva koja prelaze normirane granice,  gdje sjećanje na bol stvara prijateljstva, kozmopolitsku ekumenu solidarnosti i supatnje. Uostalom, najbolja prijateljstva niču iz uviđavnosti i unošenja u bolna sjećanja drugih.

Mogli bismo kazati da se radi o prijateljstvu kako ga je Hitlerov zatvorenik, inače jedan od sudionika neuspjela atentata na Hitlera, evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer, malo prije svoga skončanja u koncentracijskom logoru, iz berlinskoga zatvora 1944. u pismu opisao svome prijatelju Eberhardu Betgheu na talijanskoj fronti: "Ne daruje se prijatelj prijatelju / zbog teškog tla zemlje, / gdje su krv, rod i prisega moćni i sveti." Prerečeno, rekli bismo: ne niče prijateljstvo iz nacionalističke ideologije tla i krvi, zemlje kao fetiša, i "neprozračenoga brloga" (V. Havel) domovine kao krvnoga Lebensrauma. Prijateljstvo je, kako Bonhoeffer dalje nastavlja, "cvijet različak" koji "nezaštićen raste u slobodi / i u vedrom povjerenju /… prema suncu".

Prijatelji su "… suigrači / na dalekim putovanjima duha" koji "otvoreno i slobodno / gledaju svijet u lice". Jedan su drugome "poput bistre svježe vode / koja čisti duh od svakodnevne prašine, / osvježava u vrućini / i razgaljuje u času umora". Prijateljstvo, piše dalje ovaj teolog, ne voli ljude "crve" koje se hrane "zavišću, zlobom i znatiželjom". Ono se "gnuša nad piskutanjem otrovnih zmijskih jezika, / koji se boje tajne slobodne misli". Prijatelji prihvaćaju druge bez zavisti, u povjerenju, prihvaćaju dobar savjet koji oslobađa. Prijatelji su  jedan drugom "pomoćnici kako do slobode i ljudskosti", završava Bonhoeffer.

Ovaj uvod u prijateljstvo uvod je u zajedničku izložbu dvojice prijatelja, u njihovu avanturu slobode duha, u njihovo nastojanje da posreduju svijetu svoje viđenje Srebrenice, ljudsko stradanje s univerzalnim značenjem. Zajednički tragaju za ugaonim kamenom sjećanja, konkretiziranim u gubitak bližnjega, oca, sina, rođaka, doma, zavičaja; konkretiziranim u tjeskobnu samoću koja iznova postavlja pitanje smrti i života, pitanje sjećanja. A sjećanja, zapamćene slike, mogu nabujati do podivljalosti, do nezalječivih trauma i bolesti, do nereda nesnošljiva nekim odnosim, novim bližnjima, do zapreke za nova prijateljstva. No, sjećanjima se može i manipulirati sve do one izopačene trgovine viktimoloških mešetara. Sjećanje također može biti i jest ušutkano, preplavljeno poricanjem i prezirom, bahatošću cinizma i površnim optimizmom.

Hariz Halilović i Adis Fejzić, antropolog i umjetnik, oba su, svatko na svoj način, na svojim mjestima, ostali na životu stjecajem okolnosti, ali i čudesnom dobrotom nekih ljudi. Možda i svaki s pitanjem zašto je i kako baš on ostao živ. Danas su ovdje, opet iznova pred etičkom i umjetničkom dilemom: Kako ne upasti u ekstreme osobne i kolektivne memorije – kako ne dopustiti da se nemoralno ušutka i zaniječe sjećanje ali i kako ne dopustiti da se ono banalizira u kakofoniji politike i pojeftinjene religioznosti? Može li sjećanje na bolna mjesta postati činjenicom moralnije budućnosti?

Hariz potječe iz zadnjega srebreničkoga sela, uz Drinu, iz Klotjevca, uz zelenu granicu s državom čiji je režim bio, kako pjesnik kaže, "smrt", "smrt je majstor iz Srbije" (M. Vešović), smrtni režim koji je opustio njegovo i mnoga sela. Hariz godinama skuplja podatke, osobna pisma i ona službena, papire Crvenoga križa i forenzičarske izvještaje, dokumentira prekinute živote, piše povijest niskog intenziteta, te iz mora "životnih romana" sklapa osobne biografije konkretnih ljudi, srebreničkih žrtava. Vodi se idejom: ako se sve ili gotovo sve izgubi, i kuća i dom, i bližnji, ostaje sjećanje. Ostaje mu pitanje: participira li sjećanje na vječnosti ili nestaje u besmislu prošloga?

A Adis, zavičajem oko srednjobosanske krive rijeke, Krivaje, gleda i sluša Hariza iz njegova spomenara. I onda, umijećem crtača i kipara vizualizira njegovu naraciju. Jedna je priča činjenica, druga je Harizova priča, treća je Adisov likovni zahvat. Adis gradi likovno sjećanje, transponira ga u ambijent, prirodu, pod slavoluk viđen negdje, evociran u sjećanju na obično sjećanje na kuću i drveće, u naslućene srušene kuće, u tabute. Pogotovo u sjećanje na tabute – u posljednja počivališta, posljednja staništa; s ljudima, dječačkom glavom u tabutu, ali i tabutima praznim ili prekrivenim naslagama pisma i sjećanja. Na tabute se gleda kao posljednjim pogledom, jer sve je okolo mirno, zaustavilo se vrijeme, vječnost traje, kao vječna pitanja smisla, kao poštivanje tajne, i one najteže tajne – tajne zla, kao nemogućnost odgovorima i onima, pogotovo preuzetnim religijskim stručnjacima, koji bestidno ophode s tajnom i ljudi i Boga, i prelagano raspoređuju ljude po nebeskim odredištima. Ovdje se transcendencija ne oskvrnjuje, ona je otvorena, kao i tabuti, kao otkrivena i zaustavljena lica u njima, kao da su na pragu vječnosti, nekog drugog sjećanja koje će se srasti s prirodom, drvećem, zemljom.

Toliko je na ovim kompjuteriziranim crtežima sve zgusnuto, presloženo, slojevito. Jer sjećanje je slojevito, čudno, nenadano izbije, i raste, valja ga stišavati. Sjećanja na mjesta bola zahtijevaju da im se primaknemo, gledamo izbliže, da ih listamo, da blago skidamo slojeve do činjenice do fakta, kao na palimpsestu, pa onda valja natrag, odmaknuti se, da osjetimo širi kontekst, da osjetimo sebe, svoj prostor, svijet i sjećanja. Nema dvojbe, sve se vrti oko fatalne dame, oko smrti, ali ona ovdje ne plaši, i ona kao da nestaje u sjećanju, u sjećanju umrloga ili u sjećanju njih dvojice koji bilježe svoje sjećanje, i u sjećanju nas i našim predodžbama koji sve to odgonetavamo.

Tolika su ovdje sjećanja na različite smrti na jednom mjestu, a ipak tako je uzvišeno nastojanje da se svaka smrt poosobi, oživotvori, da se oplemeni, da se dadne neprocjenjiva važnost životu, životu nepoznata, obična čovjeka, kao središtu kozmosa. Ovdje se smrt još za života utapa u staro drvo, u prazni tabut koji nestaje u imaginaciji sjećanja. Ovdje sjećanje završava u izvrnutom odrazu, u odbljesku na vodi, u nekim stepenicama, u raznim simbolima koji aludiraju na stećeke; završava na praznim fržovima dasaka tabuta, u nišanima podno drveta, u konkretnom izmodeliranom licu žene obučenu u drvenu koru s uzdignutim rukama na molitvu, u licu žene zatvorenih očiju u predanju Bogu, u licu starijeg muškarca zapitana nad smrću svoga sina, zapitanog nad smislom svega; sjećanja završavaju onamo kamo hoće, sve do zemaljsko praha prošarana šarama bosanskoga ćilima.

Sve je dakle u likovnoj igri s Harizovom skupljenim porukama i zaključcima kako se bez sjećanja ne može, kako se bez onoga sebe prijašnjega ne može u svijet. Sjećanja su koliko priopćiva, koliko neumorna, toliko i nekomunikabilna. I nikada nisu dorađena, kao ni ove slike, nikada dovršena. I ima ih koliko je nas. I u nama se umnažaju, i s nama u komunikaciji rastu do zvijezda i mjeseca. Žive naša bolna sjećanja s nama, i žive svoje paralelne svjetove u nama i pored nas.

Čini mi se važnim istaknuti da dvojica prijatelja žele ovom izložbom iskoračiti iz redovne komunikacije i posredovanja mjesta bola a opet ne narušiti činjenicu strahotnoga stradanja. U izrazu, ni u riječima ni u slici, nisu agresivni, ali ne ponavljaju opća mjesta žrtvoslovlja. Toliko žele izbjeći banaliziranju patnje. Traže neotkriveni pristup sjećanju a da ne zaniječu fakte. Nema na ovim slikama nikakve želje falsificiranja ni umanjivanja ni zla ni dobra. Nema nigdje nikakvih patetičnih ni teških riječi. Nema ni one u koju se – koliko god ispravna i pravedna bila – želi utopiti sve: nema, dakle, ni spomena na genocid, nikakvih političkih ni ideoloških atributa, nema ni mahanja religioznom simbolikom. Sve je stišano, ali sve je prepoznatljivo. Sve je iskreno tako da postaje univerzalno.

I jedan i drugi, i Hariz svojim dokumentima i Adis svojim imaginacijama, žele izići i zarobljavajućeg sjećanja koje pasivizira, koje nikako da dokraja izmakne posjedovanju sjećanja i strahu kao da će izlaskom iz sebe, u svijet drugih, biti oskvrnjeno, i koje istodobno iz svoga samosažaljenja želi pobuditi sažaljenje. Čini se kao da na ovim zgusnutim panoima ima samo jedna nakana: kako da se sačuva sjećanje, kako da se iz sjećanja pronađe novi život, kako da se posreduje opomena i poruka da se nikome ne samo ne poželi nego i ne učini kraj sjećanja niti izazove njegov patološki nemir.

Ova izložba se nudi kao prijateljski dar duha, duha slobode i imaginacije dvojice prijatelja. Čini mi se da njome ova dva "svjetska putnika", koje je, svakoga na svoj način, život odnio izvan Bosne, izvan krajolika mezarjā i tabutā, izvan krajolika neizrečenih patnji, nepravdi i smrti, žele posredovati kako oni prolaze ovim svijetom noseći svoja sjećanja. Sjećanja koja ne žele biti uteg, teret, nikakvo manipulativno ni lukrativno sredstvo ugodnijeg života, nego sjećanje na patnju nedužnih kao zalog budećega svijeta. Želja im je da se njihovo stvaralačko prijateljstvo kao u koncentričnim krugovima proširi na druge, i stvori širi krug prijatelja, da zemlja, opustošena zemlja postane opet nastanjiva.

I na koncu, kao prijateljski poticaj, koji je nastao iz našega razgovora, kao mogućnost novoga prijateljskoga stvaranja i nove izložbe i našega mogućega novoga skupljanja – očekujemo da će Hariz i Adis, koji nastoje slobodnoga duha izrasti iz svojih sjećanja i patnje, sačiniti jednu drukčiju izložbu, usuđujem se reći daleko težu, onu koja će predstavljati sjećanja onih ljudi, nekada tako radikalno običnih i malih, moralno "mizernih" ljudi, dakle izložbu "subverzivnih sjećanja", sjećanja gospodara rata, onih koji su stvarali fabriku smrti, oni koji su, po dijaboličnoj oholosti ili slijepoj dužnosti, bez prijateljstva sa svijetom i ljudima, tolike nedužne ljude najprije pretvarali u nehumana bića, a onda pokušali da ih u zemlju sakriju, da posve unište živote i staništa "nesvojih", da izvrše damnatio memoriae – da izvrše totalnu nemogućnost sjećanja. Premda ta riječ ovdje teško zvuči, možda sljedeća izložba bude od slika sjećanja zločinaca i poricatelja vlastitoga zla. Sjećanja su, naime, potpuna, katarza je cjelovita tek s drugom stranom sjećanja. Sva sjećanja imaju svoja naličja i tvorce i izvan nas.

Nema sumnje, najteža je ljudska muka, ona koja graniči s nadljudskim, s "božanskim" naporima, kako od neprijatelja učiniti prijatelja. Zato je i ta predložena izložba tako teška. Uostalom najteže je na ovom svijetu prijateljstvu proširiti granice. Jer sav ovaj naš svijet i mi u njemu živimo u obrnutom smjeru. Pretvaramo mjesta života u mjesta bolnih sjećanja, činimo od ljudi neljude, pervertiramo nedužne u krive, pravedne u nepravedne, prijatelje u neprijatelje. Uostalom da toga nije bilo, da je bilo obratno, ne bi tolikima bilo prekinuto djetinjstvo i mladost, ne bi ih sjećanja iznebuha potresla na nekom semaforu, sličnim krajolicima i skoro istim licima nekih dalekih zemalja, gradova i ulica.

Večerašnja izložba je pohvala duhu prijateljske slobode koji iz najtežih sjećanja, iz sjećanja na tabut, iz tabuta i pokraj tabuta, iz sjećanja na konkretno lice, iz onog posljednjeg trenutka (bes)smisla, hoće stvoriti novi život. Duh slobode koji se želi izdići iz pakla neprijateljstva, koji traži i zove na nenasilje i suzdržanost, nježnost i dobrotu, slušanje i gledanje, jednom riječju na širenje prijateljstva.

Fra Ivan Šarčević

 

 

Srđan Šušnica

Kada sam sa Harizom hodao među potočarskim nišanima prije skoro tri godine pomislio sam na jedan razgovor koji sam imao sa svojom bakom Ružicom, neposredno poslije ovog rata. Pričala mi je o Srebrenici i o svojoj službi u jednoj srebreničkoj osnovnoj školi, samo par godina nakon onog rata. Pokazivala mi je slike srebreničkih đaka i njihovih roditelja i učitelja slikane početkom 50tih. Tek sam napunio 19 godina, bio je to decembar 1995. Pitao sam je zašto se baš toga baš sad sjetila. Nisam znao. Rekla je samo da je to dobar i vrijedan narod, da nisu zaslužili to i zaćutala. Umrla je sljedeće godine. Istinu je ostavila meni.

Kako je istina o genocidu u Srebrenici postajala sve zornija, barem onima koji su bili dovoljno otvoreni i istinoljubivi da joj pogledaju u oči, često sam se vraćao na ove bakine fotografije. Pitao sam se gdje su ti ljudi, tada djeca, sada. Koliko li ih je preživjelo. Jeza bi me prošla kad god bi se zagledao u oči djece od kojih će mnogi, 40 i kusur godina nakon što su te fotografije napravljene, nestati u nepojmljivom ludilu jedne iracionalnosti. Još veća jeza bi me obuzela na pomisao da su možda za neku djecu sa tih fotografija, ove slike još jedini materijalni trag da su ikada postojali. Da je sve drugo uništeno i spaljeno do temelja. Fotografije tabuta pred nama pričaju istu priču, o jedinom tragu, o istini. Umjetnik kaže da se Srebrenica ne da pojmiti niti shvatiti, i da to je istina, i da je istina tabu.

Još nešto ne znam. Ne znam da li su te bakine stare fotografije ustvari distorzija ovoga vremena koje sada živimo ili sadašnjica sa svojim nestabilnim narativima i lažima uspijeva iskriviti našu percepciju starih fotografija. Isto pitanje bi postavio i autoru izloženih fotografija. Mi živimo vrijeme post-istine u kojem, kažu, činjenice nisu bitne. Na sreću umjetnikova djela ih osporavaju.

Ova djela prikazana su kroz manipulaciju fotografijom, kroz distoriziji te žive slike. Umjetnik nam time nanosi bol, ali i otrežnjuje nas. Izvrće distroziji samu laž i progovara istinu o postojanju i smrti. Stvara vizuelni nadražaj koji ide ka šoku, ali tamo ne stiže. Prizemljuje ga naša kognitivna spremnost na binarnu opozicuju postojanja i nepostojanja. Ili si tu ili nisi. To je jednostavna činjenica, koja na ovoj potočarskoj zemlji nikako da pređe preko ruba svijesti i postane dokazana istina. Za one koji su svoje kosti ostavili u srebreničkom genocidu ta naizgled jednostavna činjenica može da glasi i ovako: ili si u tabutu ili nikada nisi ni postojao. Džaba što si se rodio. Dolazimo do potpune negacije da je nekad neki život postojao, do laži da smo prošli život umislili, do afekta kojem onda činjenice nisu ni bitne. Do ovog zastrašujećeg zaključka dolazimo mi ovdje sada, i tek onda doživljavamo šok. Ne zbog smrti i tabuta već zbog onoga šta odsutnost tabuta predstavlja. Postavlja se pitanje ko može, ko smije da govori umjesto onih koji više ne mogu da govore.

Manipulacija kao tehnika rada na ovim fotografijama možda će dati odgovor. Samo umjetnik može prizivati smrt i igrati se s njome. Samo on ili ona može manipulisati smrću i niko više. Mi obični ljudi, koliko god i kako god da smo povezani sa smrću, osuđeni smo na istinu.

Samo umjetnik može progovarati za one koji ne mogu da govore, a da njegove ili njene riječi i igrokazi ne oskrnave, ne potroše, ne banaliziraju sjećanja, koja su jedino što živom čovjeku ostaje. Svi drugi, ma koliko god se velikim i važnim smatrali, moraju ustuknuti pred umjetnikom i zaćutati. Jer tanka je granica između smisla i besmisla, između postojanja i nepostojanja, između utamnjičenja i oslobođenja.

Sarajevo, 16.11.2016.

Srđan Šušnica

 

 


home          about          work          galleries          contact